SALTED


Categories :

Moja priča SLANI KIKIRIKI osvojila je treće mesto na ovogodišnjem konkursu na temu LJUBAV I SMISAO, koji su raspisali Književni klub “Bogoljub” i republičko Društvo srpsko-ruskog prijateljstva “Pravoslavlje”, Kruševac

SLANI KIKIRIKI

On voli jesen, to godišnje doba obojeno u oker, tu setu koju sa neba nosi astrološka Vaga. Doba idealno za sanjarenje i posmatranje riđeg odsjaja što prekriva travu. Kasno leto, novi mirisi, nekako severniji, miriše na papriku i paradajz, zaljućeni ajvar, grožđe, berbu, princes krofne koje mu supruga pravi za rođendan. On voli oktobar, jer su mu tada zvezde u egzaltaciji, on je u usponu i počinje mu nova školska godina – imaće posla. Ali, ne bilo kakvog. On je profesor prve klase, Antonije Kralj, profesor psihologije i sociologije, a nekada i marksizma. On je mio, a kako i ne bi bio kad svojom ličnošću pleni i dosadnom životu daje smisao. Njegova plavoriđa kosa i podšišana brada uklapaju se u jesen. On u stvari lepo stari, tek poneka bora ispod očiju i sede na zulufima obeležavaju petu deceniju njegovog života. On je stasit, nekad je trenirao džudo. Pa, on je kralj ne samo po prezimenu, to je njegova i karakterna osobina. Kralj.

Vratio se iz šetnje nadisan vlažnim vazduhom, očešljan jesenjim povetarcem i poslednjim zračcima sunca. Prohladno je. Čim je ušao u kuću, ogrnuo je pulover, a onda se netremice zagledao u kalendar. Gleda u komad papira koji visi na zidu. Brzinski prelazi prstima preko sedmice i broji dane. Udahnuo je duboko. Izvesna težina prožima mu grudi. Sad je već bio mrzovoljan.

„Ponedeljak… za dva dana… taj, prokleti ponedeljak“, mrmlja u sebi i psuje predstojeći dan u kome mora da se uputi na mesto koje mu je mrsko. U zatvor. Bio je on i ranije u zatvoru, kao psiholog u radu sa zatvorenicima. Rad u zatvoru mu je nekada pričinjavao zadovoljstvo, sve do momenta dok njegov sin jedinac upravo nije zaglavio u njemu. Pa, zar je moguće od takvog oca, učenjaka da se izrodi probisvet koji se bije po kafićima, beži iz škole i krade. Ne, Antonije je odbio da ga vidi, nije želeo da ide u popravni dom za maloletnike, on radi samo sa ozbiljnim ljudima a ne sa delikventima. On pruža pomoć, onda kada je to zaista potrebno, pa stoga je možda je i bolje da njegov sin bude u jednoj takvoj ustanovi – da se nauči pameti jednom za svagda. Nijednom nije otišao da ga vidi, ma ne pada mu napamet, neka ide Jelena, ona mu je majka i to je dovoljno. Zaključio je u sebi, okrenuo se i produžio u sobu.

*

Ponedeljak, početak meseca, prvi dan u nedelji, prvi radni dan i njegov rođendan. Antonije smrknutog lica otključava vrata, ostavlja tašnu i ulazi u auto. Seda za volan. Prebira ključeve po prstima i ubacuje u bravu, i taman da upali auto pogled mu pada na suvozačko mesto. Ono što mu je iskrslo pred očima, bilo je kao priviđenje – kutija sa mašnicom. I sladak miris mu dopre do nosa. Spušta ruke na krilo i nepomično gleda par sekundi, a onda drhtavim prstima uzima kutijicu i prinosi je. Taj poznat miris zadržava mu se u nozdrvama tako jako i upečatljivo. Sa uživanjem, par sekundi provodi u ovom položaju, a onda razgrće poklopac i otvara rođendanski poklon. U kutiji leži princes krofna uvijena u foliju, nova kravata u oker nijansi i čestitka. Najpre guta princezu, pa zamenjuje kravatu i onda otvara čestitku, u obliku srca.

 

Čovek nikad ne može ugledati dugu ako pogled drži prikovan za zemlju… Tvoja J.

Ova poruka ga je pogodila kao pikado u centar. Jelena je oduvek sa uživanjem čeprkala po njegovim manama. Da, on je bio trvdoglav, što je atipično za Vagu, ali ne i za njegov bikovski princip u podznaku. I sada je ona htela da mu nabije na nos što nijednom nije posetio sina. Svašta! Spustio je čestitku u kutiju i gurnuo je pod sedište. Njegovo ljudsko srce nije moglo da izdrži taj pritisak, bez obzira na sve njihov sin je bio u zatvoru – uostalom, njemu je danas bio rođendan i nije dozvoljavao da mu bilo ko ili šta pokvari dan.

Motor je zabrundao, a za njim i truba Beni Godmana – sing, sing, sing…

*

Još u gimnaziji klonio se problematičnih tipova. Nije čak ni išao na takve žurove. Mnogi su smatrali da je demode, ali njemu je bilo dosadno. Njegove želje su bile drukčije, sanjao je da ima sve, bio je strastven – tražio se smisao u ljubavi i ljubav u smislu. I dobio je sve, obrazovanje, ugled, lepu ženu i sina. Ali sin je imao falinku. Misli o sopstvenom čedu su mu se navrle, onda kada je branikom svog auta zakoračio u prvi metar zatvorskog dvorišta. Ne, on neće piti bensedine, cepnuće jednu rakiju pre predavanja, ona će delovati kao red-bul, daće mu krila da bude u Glen Milerovom InTheMood-u.

Pošao je kod direktora uprave.

*

Direktor uprave Ivan Đurković, nije bio u kancelariji, ali je zato na njegovom stolu zatekao upakovan paketić sa porukom. Poruka izvinjenja bila je upravo od upravnika, kao i plan predavanja. Ideja predavanja o modernoj psihologiji mu se dopala i nije bio iznenađen predlogom. Više je bio zaprepašćen paketićem – i to, po svemu sudeći, rođendanskim. Pitao se zašto je dobio poklon, a onda se setio da je datum njegovog rođenja istaknut u biografiji. Da, verovatno je direktor hteo da mu ukaže čast i poštovanje. Sigurno je to. Poklončić je gurnuo u unutrašnji džep od sakoa, s namerom da ga otvori nakon predavanja. Par minuta je stajao nepomično, a onda je krenuo u učionicu.

*

U učionici je vladao haos. Zatvorenici nisu bili na svojim mestima. Dvojica su obarala ruke, treći je dizao stolice umesto tegova, četvrti je spavao na klupi itd… a neki nisu ni pričali. Međuljudski odnosi su bili na nuli. Takva neprijatnost se mogla osetiti, čak na samom ulazu. Antonije je ušao nečujno, a na njega je samo jedan čovek obratio pažnju – i to onaj koji je sedeo za katedrom. Polako je prišao svom stolu i spustio stvari. Stajao je par minuta ne progovorivši nijednu reč. Gledao je tu masu od petnaestak aljkavih ljudi i ujedno mislio na svog sina, koji se sada nalazio na sličnom mestu. Niko od njih nije imao više od četrdeset, a neki tek što su prevalili osamnaestu. U njemu se odjednom probudio bunt dečaka iz gimnazije i onako skrhan sopstvenim mislima povikao je:

„Dobar dan!“

Zatvorenici su utihnuli. Neki su bili iznenađeni, a neki su ga dočekali i popreko. Ali, bez obzira na sve niko ga nije pozdravio. Antonije je gutao knedle. Nikad pre mu se ovako nešto nije desilo. Da li su ga dugotrajni radovi izmorili ili je samo bio pod stresom – pitao se.

„Do… dobar dan“, reče. Glas mu je bio drukčiji. „Ja sam profesor Antonije Kralj…“, i dalje su svi ćutali. „Poslali su me da vam održim predavanje o međuljudskim odnosima…“

„Evo ga, počeo je…“ dobaci jedan, dok drugi reče samo „filozof“. Treći ga je već oterao psovkom, a četvrti je pitao zašto ne ide negde drugde, peti ga je okarakterisao kao nezanimljivog i dosadnog, a ostali su ga izbojkotovali zviždukom. Antonije je samo ćutke poslušao sva njihova dobacivanja i već tada je znao da su oni duboko nesrećni ljudi koji su se hranili gorkim plodovima.

„A zašto da idem? Ja ne bežim od odgovornosti kao vi, niti skrivam emocije prema svom poslu. A vi? Vi da ste iole interesantni svetu, ne biste bili ovde…“, uzvratio je drsko. Bio je iznerviran.

„Bolje pametuj nekim delikventima ili nekim babama…“, oglasio se jedan.

„Da, idi u gerontološki centar, tamo ti je mesto“, dobaci drugi.

Antonije se nasmeja. U neku ruku ovi ljudi bili su mu smešni, pa reče:

„Pa, i ti si nekad bio delikvent, zar ne? A, možda ćeš i završiti u domu za stare, jednog dana. A najtužnije od svega je što ćeš ostariti, a pamet nećeš dobiti“.

„Profo, bolje bi ti bilo da jedeš slani kikiriki… dobro osoli jezik i manje pričaj“.

„Ali, ja sam poslat baš da pričam, da vidim šta vas muči… oni, napolju, očekuju čuda od mene, npr. da od vas napravim genija poput Mils Dejvisa (Miles Davis).“

„Profo, ne širi (k)varljive informacije i američku propagandu“, reče lik iz poslednje klupe. Antonije se začudi, jer je lik bio posve ozbiljan. Iako je bio vrlo neuredan, neobrijan, čak ni kapu nije skinuo, Antonije ga je u tom trenutku smatrao intelektualnim tipom. I bio je srećan što je pronašao bar jedan zreo mozak u ovom moru bezmozgovića.

„Ti znaš ko je Mils Dejvis?“

„’si lud… imam celu diskografiju“, odgovorio je bez zadrške.

„Onda znaš sigurno da čovek koji sluša džez ima izražen osećaj za lepo i da su mu emocije prenaglašene…“

„Profo…“ oglasio se drugi zatvorenik. „Bolje se ti drži tog kikirikija, pre nego što mi povratimo od tvog proseravanja…“.

Ovaj komentar Antonija nije omeo u mislima, jer je već par sekundi bio zagledan u lika iz poslednje klupe. Mada, ovo za slani kikiriki mu se uopšte nije dopalo, baš zato što se tako i osećao – bio je slan, u ljuski, ponekad ukusan, ponekad gorak. Čovek nikad nije bio načisto s njim da l’ je jestiv ili ćorak. A to je najbolje znala njegova supruga Jelena.

„Taj kikiriki koga stalno pominjete unutra izgleda sasvim drugačije od onoga kako se vidi spolja. Unutra su skroz druga šema i sastav života tog kikirikija…“

„I sad ćeš nam ti pričati o tome kako kikiriki raste“, ironično reče zatvorenik iz prve klupe i nastade smeh celom učionicom. Profesor je odreagovao, povikao je:

„Ne! To znači ako ti ne voliš neku osobu, ne želiš da pričaš sa njom i želiš da je makneš s puta, onda ona mora biti uništena. A to znači čim se odrekneš unutrašnje lepote i ljubavi prema nekoj osobi, ubijaš topla osećanja i onda osuđuješ osobu da je nitkov, bitanga ili kao vi mene kikiriki. A to je samo odbijanje komunikacije, tj. ubijanje sebe!“

„I šta mi sad da radimo?“ upita lik iz poslednje klupe.

„Da bi stvarno pomogli sebi glavno je shvatiti uzrok i posledicu. Glavno je shvatiti odakle šta dolazi, npr. zbog čega ste vi našli ovde, odnosno šta vas je nateralo na kriminal, a kada ste već ovde šta vas je nagnalo da se mrzite međusobno…“ zastao je zatim. „Možemo li čoveka učiniti boljim ako ga obučemo u bolje odelo?“

„Može. Odelo čini čoveka!“ dobaci jedan.

„A, to znači, gledajući te takvog, tebe baš i ne čini čovekom s obzirom da si u ritama“.

„Je l’ se to vređamo?!“

„Samo spolja. Čak i da te obučemo u bolje odelo sijaćeš spolja, ali iznutra ćeš i dalje ostati neuravnotežen. Zbog toga se i ljutiš i hteo bi odmah da se biješ. Misliš li da je to humano? Solidarno? Kulturno? Ima li to nekog smisla? Imaš li decu?“ Antonije je sručio niz pitanja na koja nisu imali odgovore.  Svi su ćutali, a ćutanje je bio najbolji oblik odobravanja. I Antonije je polako pridobijao njihovu pažnju. „I kakav im primer daješ? Dobar?“

„Hoćeš reći da sve počinje od duše?“ javi se lik iz poslednje klupe.

„U suštini počinje. Prvo se moramo pobrinuti oko nas samih, pa tek onda oko materijalnih stvari. Moramo se rasteretiti oko nebitnih stvari fokusirajući se na dobru energiju, jer samim obnavljanjem dobre enrgije nastaje dobro, dok iz lošeg nastaje loše. Eto, vi ste zaglavili u zatvoru zbog kriminala i umesto da se smirite i da živite u harmoniji dok ste ovde, vi se međusobno grizete praveći još veću mržnju.“

„A kako mi da znamo da smo na pravom putu poboljšanja?“ pita jedan.

„To je promena okruženja oko vas“.

„Znači, kad izađem iz zatvora to će biti pravi znak?“

„To znači, kad s lakoćom komuniciraš sa ljudima pronalazeći samo dobre osobine, dok loše odbacuješ sa strane.“

„Idealno odbacivanje loših osobina su batine. Bum i gotovo“.

„Stvarno misliš da je to idealno?“

„Mislim…“, reče zbunjeno.

„Ako budeš mislio tako posle izvesnog vremena ćeš se vratiti na staro mesto – u zatvor“.

Ovom konstatacijom zatvorenik se drznuo. Nije mu se svideo odgovor. U sobi je zavladala potmula napetost, kao oluja koja čeka da se sruči.

„Ti baš želiš batine!?“

„Ako će te to usrećiti…“, reče Antonije sa zadrškom.

Vidno isprovociran, zatvorenik je ustao stegnutih pesnica. Antoniju su kroz glavu prolazili taktovi divljeg džeza (Salt Peanuts) i u sebi se molio da vaskrsne dobra volja. Ako se to ne bude desilo biće solidaran pa će upotrebiti svo znanje iz džuda. Međutim, dobra volja je vaskrsnula. Lik iz poslednje klupe je ustao i povukao za rukav svog zatvorskog cimera, zatim mu je nešto šapnuo na uvo, a onda se zatvorenik smirio i vratio u klupu. Doduše, Antoniju je uputio pogled opomene, ali u poređenju sa prethodnom scenom ovo i nije bilo tako strašno. Međutim, strašno mu je bilo što je njegovo delovanje na ove ljude bilo strašno. On je bio taj koji ih je izazivao u negativnom smislu i nije bio ni odgovoran, ni solidaran, a ponajmanje human.

Koji je on Antonije bio?

Nakon par sekundi, pošto su strasti splasnule preuzeo je odgovornost za svoje postupke – odlučio je da ne bude baksuzljivi slani kikiriki, nego kralj. Počeo je da koristi sopstveni magnetizam srca – kao da je dobio saznanje sa neba i spoznao izvor unutrašnje vode u kojoj gasi žeđ. I da, gasio žeđ u pogrešnom bunaru. Terajući inat svom sinu, terao je u stvari sebi, a posledica svega je bila loša reakcija ovih ljudi. Pa i oni su ljudi, iako su zatvorenici. I odlučio je – pružio je ruku pomirenja razjarenom liku iz prve klupe i izvinio se zbog postupaka. I u sebi je oprostio sinu i zakleo se da će ga posetiti, da će mu pružiti podršku. Kikiriki više nije bio tako tvrd, a njegova slanoća je polako dobijala smisao.

„Izvinite… žao mi je što se ovo dogodilo, nisam imao lošu nameru…“, rekao je glasno, a onda se oglasio tip iz poslednje klupe..

„I nama je žao… svesni smo toga… naše srce je nezajažljivo i uvek gladno ljubavi…“, zastao je, kada je shvatio da ga pomno slušaju „evo, ja sam ovde izvesno vreme… i svako od nas ima svoje razloge zbog čega se ovde nalazi…“

„I nismo srećni zbog toga“, dobaci jedan.

„Ja ponekad i plačem, jer ne viđam ženu i dete“, reče drugi jednolikim glasom, a onda je počelo. Nebo se otvorilo, ali iz njega nije prokuljala mračna oluja, već ona na oblak – pričanjem o sebi, o momentima koji su ih naveli na ovaj put, ali i o razlozima zbog čega su se oni sreli ovde, isijavali su magnet dobre volje. Najbolje od svega je bilo to što njihovi glasovi nisu bili strogi kao na početku. Za profesora je ovo bilo nadanje, ali ne iz strahovanja, nego iz sreće i vrline, koja je magnetisala atmosferu pozitivnom energijom, ljubavlju i smislom. Na kraju svakog ličnog poglavlja pričali su viceve i sprdali se na sopstveni račun, i niko se nije ljutio zbog toga. Smejali su se od uva do uva, jer im je prijao taj jezik srca. A onda su odlučili da obuku novo odelo i zasijaju kao nikad pre.

Profesor je bio svestan da je lik iz poslednje klupe bio presudan momenat današnjice. Bio je tako poseban da nije bio ni svestan da je u stvari taj magični lik bio napravljen od njegovog spoja intelekta i duše – a to je saznao je nakon predavanja, kad je otvorio paketić s porukom:

Tata, hvala ti što si me posetio. Drago mi je što me nisi prepoznao, jer to znači da je promena uspela. Ponosan sam na tebe. Tvoj sin.    

(C)Ana Berbakov Anee

salted

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *